Noć poslijepodne

"Ispred kolodvora me muškarac pitao da li ga želim opet vidjeti. Nisam znala.
-Imam ljubavnika, ponovila sam neodlučna.
U stvari sam mislila na krv, mjereći koliko me peče među nogama. Govorila sam sebi: vidjet ćemo što će krv reći. Hoće li teći. Hoće li prestati. Ili će se rana inficirati. Rekla sam:
-Bilo je dobro. Zaista. Ali ne znam da li to želim ponoviti.
Opet je imao lice bez izraza, oboren pogled, umoran osmijeh. Dodala sam:
-Javite se drugim ženama. Ne računajte više na mene.
Slegnuo je ramenima:
-Ne želim se više javljati drugim ženama.
Pomislila sam da je to normalno. Da sam ja u stvari drugačija od drugih žena koje se javljaju na oglase. Ja nisam ništa htjela. Jednostavno sam usnula san, i slučaj mi je dao priviđenje da je san ostvarljiv. Što se ostalog tiče, nije mi trebao nitko. Ljepotu, zdravlje, obrazovanje, ljubav, dobila sam više od većine žena. Ali otuda želja za ispunjavanjem maštarija svih muškaraca ostavljenih od rođenja...
-Nazovite u ponedjeljak.
Mislim da je lakše odbiti muškarca preko telefona..."