Noćne igre

Zbirka priča Noćne igre pokazuje svu širinu pisanja švedskog klasika Stiga Dagermana: zaokupljaju ga teme iskorijenjenosti, odrastanja u teškim obiteljskim uvjetima, jaza između djetinjeg svijeta i svijeta odraslih te seoske sredine i hladnoće gradova, teme borbe likova s različitim oblicima gubitka... Iza humora i britkih opisa krije se tama, na temelju koje bi se moglo reći da se Dagerman uklapa u stereotip mračnog skandinavskog pisca, ali u zakucima čak i njegovih najsumornijih priča prisutno je svjetlo, patnji i nostalgiji suprotstavljene su nada, nedužnost i djetinja maštovitost.

Dagermanovi likovi nisu junaci, nisu borci za radnička prava, nisu čak ni antijunaci. To su ljudi koji žive sa svojim lažima, ljudi koje te laži na kraju često i unište. Oni samo traže utjehu, ali utjeha koju su prigrlili često se razotkriva kao lažna, čak i štetna.

Likovi njegovih priča poslijeratna su djeca, mladići koji žude, žele i boje se onoga što žele. Tako u naslovnoj priči "Noćne igre" Åke, dijete pripovjedač, noću sanja načine kako da dovede oca kući iz gostionica gdje provodi noći i troši svu svoju plaću. Mašta nosi dijete k ocu poput astralne projekcije i Åke vodi oca do tramvaja u nadi da će doći kući i da će majka prestati plakati. Kad se njegovo nastojanje izjalovi, dječak, barem u mašti, pribjegava nasilju.

Autorovu najpoznatiju priču "Ubiti dijete" znaju svi Šveđani, čak i oni koji nisu pasionirani čitatelji. Objavljena je 1948. i danas se smatra savršenim primjerom čiste pripovjedne tehnike. Istovremeno je i neočekivano efektna, pogotovo kad se uzme u obzir da čitatelj od samog početka zna što će se dogoditi.

Dagermanove priče – napisane s divnom objektivnošću, u rasponu od izbrušenog naturalističkog stila pa sve do duboko simboličnih novela – izmiču našim naporima da ih parafraziramo. Noćne igre su, poput svojeg autora, složene, a ono što izravnošću osjećaja, poetskim efektom i slikovitim jezikom (koji i danas zvuči svježe) podaruju čitatelju duboko je, ali temeljno neopipljivo.