Trenutak

Novim pjesmama u obimom maloj, ali sadržinom ogromnoj knjizi „Trenutak“, Šimborska je još jednom pokazala da je veliki i istinski pjesnik i opravdala priznanje, Nobelovu nagradu za književnost, koje je dobila 1996. godine. „Trenutak“ se odmah po objavljivanju u Poljskoj, zahvaljujući vrsnom prevodiocu i poznavaocu poljske poezije Biserki Rajčić i izdavačkoj kući KOV iz Vršca, pojavljuje, na radost ljubitelja poezije i na našem jeziku. Sa ove dvadeset i tri pjesme Šimborska će osvojiti svakog čitaoca, jer njene pjesme su jednostavne, razumljive, duhovite, životne. Ona je pjesnik sav posvećen čovjeku, kod nje je prisutno beskrajno razumijevanje za čovjeka, njegove pogreške, mane, slabosti (ovdje se treba prisjetiti jedne njene ranije pjesme „Lotova žena“, u kojoj je ona kroz biblijski lik oživjela jednu stvarnu, istinsku ženu). O poeziji Vislave Šimborske najbolje pristaje, jednostavno reći – tako ljudska. Ona je zaokupljena malim čudima, sitnicama koje je okružuju, trenucima, ali i velikim pitanjima koje sebi postavlja čovjek na koja ona odgovara jednostavno; život – jedini način,/ da se obraste lišćem,/ dođe do daha na pesku, uzleće na krilima;/ da se bude pas, ili ga milovati po toploj dlaci (iz pjesme „Beleške“). Ona kroz pjesme nastavlja da se igra pitanja i odgovora, koji se smjenjuju u nizu, tako u pjesmi „Lista“ bilježi pitanja jedno za drugim, svjesna da će odgovor iz ovog ili onog razloga izostati, da su pitanja brojnija i moćnija. Vjerovatno ništa ljepše i istinitije nije o duši napisano od njene pjesme „Malo o duši“; Duša se ima./ Niko je nema neprekidno/ i zauvek.// Dan za danom,/ godinu za godinom, može se živeti bez nje., to je početak pjesme u kojoj će nas ona provesti kroz sve aktivnosti duše (i ona češća pasivna stanja) da bi na kraju zaključila; Ne kaže odakle dolazi/ i kad će ponovo nestati,/ ali očigledno očekuje takva pitanja.// čini se: kao što je ona nama,/ i mi smo njoj/ za nešto potrebni. Vislava Šimborska svojim pjesmama nas uvodi u jedan izuzetan, a opet tako običan i stvaran svijet. Nema patosa, velikih uzbuđenja, očaja, sve je na svom mjestu, sve je u harmoniji, i sreća i tuga, koje ona ravnomjerno raspoređuje, da ih osjetimo onako kako se u životu osjećaju i kako u uzajamnosti naglašavaju njegove boje i jedna drugu. Sve o čemu ona govori prisutno je tu oko nas, samo Šimborska vidi nekako bolje, kao da su joj neprekidno, širom otvorene oči, a um pripravan na nova čuđenja biljkama, bubama, ljudima, svemu. Ona je pjesnik istine. Njene su najveće vrline jednostavnost i specifičan humor sa kojim začini gotovo svaku pjesmu. To je neka njena posebna mala ironija, sasvim mali, bezazlen i šarmantan podsmijeh sebi, drugom, smiješnim ljudskim naporima. A kako izbjeći podsmijeh kad u tom divnom čudu života čovjek neprekidno čuči kao neznalica, jer su pitanja neodgovorena, jer je opet prema riječima Šimborske, u mogoćnostima koje nabraja i koje život nudi, najprisutnija ona kojom i završava pjesmu „Beleške“ da se neprestano nešto važno/ ne zna. I to neznanje svojstveno čovjeku Šimborsku je načinilo skromnom, bliskom ljudima i ovom lijepom i ružnom i začuđujućem svijetu. Potaknuta tim neznanjem ona tako dobro i ubjedljivo piše.

- Tanja Stupar Trifunović