Volpone

"Oduševljen poznavatelj Grka, Latina i Talijana, prevoditelj Horacijeva Pjesničkoga umjeća, preziratelj surove i ispremiješane nepravilnosti elizabetinskoga kazališta, Ben Jonson bio je, nasuprot Shakespeareu, velik pobornik klasicizma. Krupan, trbušast, boginjava lica, oštra karaktera, ljubitelj polemike i satire, voljan prijatelja izgubiti zbog ujedljive dosjetke, vedrio je i oblačio u gostionici Mermaid među svojim učenicima zvanima "Benovo pleme", protiv nazočnoga prijatelja i protivnika Williama Shakespearea, koji mu je hitro i dobroćudno uzvraćao. [...] Jonson je kao i svi klasicisti propovijedao povratak redu, ravnoteži, skladu, uzimajući kao uzor klasike, ali treba dodati da nije tražio ropsko oponašanje, da u njega nije bilo kulta jedinstva, niti je a priori prezirao publiku, koju je dapače nazvao "mudrim sudom tisuća glava". [...] Daleko od profesorskoga ukusa i otrcane fraze, dapače romaneskno sklon prema neobičnome, Ben Jonson slikar je izuzetnih karaktera, zbog čega su u njemu vidjeli preteču velikoga francuskoga romanopisca devetnaestoga stoljeća Balzaca. Balzacov motiv ante litteram, motiv o žudnji za novcem, opseda Volponea. To je opsežna komedija, što podsjeća na bizarnijega Aretina: na tizijanskoj pozadini spletkarske i ražarene Venecije šesnaestoga stoljeća, s mnoštvom likova basnovito životinjskih imena - Volpone (Stari Lisac), Mosca (Muha), Voltore (Jastreb), Corvino (Vran), Corbaccio (Gavran) - razvija složen, ali snažan zaplet šala i prijevara između protagonista, koji se neprestano pretvara da je bolestan i na samrti kako bi od ljudi izmuzao novca, i njegova sluge i njegovih "mušterija", što oko njega pazare u pohlepnoj nadi da će doći do naslijedstva. S enterijerima te komedije - gdje ima i jedan neobično čudan karakter pedantne "potalijanjene" žene, Lady Would-Be, i prizora u kojima kao u španjolskome slikarstvu sudjeluju patuljčići i male grdobe, Nano, Castrone i Androgyno - nenadano se izmjenjuju svijetli eksterijeri, mletački kanali i čak Trg svetoga Marka, gdje Volpone jednom preodjeven u šarlatana dolazi nastupati kao pelivan i histrion."

(Silvio D'Amico, Povijest dramskog teatra, prev. Frano Čale, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1972., str. 182. - 183.)